Đojleni (također adžuvani) bio je izraz koji se koristio tijekom prve polovice 19. stoljeća za mlade srpske muškarce koji su održavali romantične i seksualne veze s osmanskim dužnosnicima i drugim bogatim osmanskim muškarcima u Beogradu. Te su veze mogle uključivati ​​plaćanje ili financijsku potporu, što ih je činilo „prostitucijom“. Fenomen je dokumentiran u razdoblju kada je Kneževina Srbija postupno stjecala političku autonomiju od Osmanskog Carstva.

Povjesničar, sociolog i pravnik Ivan Janković,[1][2][3] koji je istraživao prostituciju i seksualnost u Beogradu tijekom prve polovice 19. stoljeća koristeći arhivske izvore, navodi da su bogati i istaknuti osmanski muškarci držali mlade Srbe poznate kao adžuvani ili đojleni. Ti su mladići primali novac i druge oblike potpore u zamjenu za svoje usluge.[4]

Ime i značenje

The word adžuvan is recorded in Abdulah Škaljić’s 1966 work Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku (“Turkisms in the Serbo-Croatian Language”), where it is defined as meaning “young man” and “lover”.[5]

Janković tumači đojle kao „omiljeni“, što se odnosi na nekoga tko je bio posebno drag drugoj osobi. U arhivskim dokumentima koje je pregledao, korišteno je nekoliko izraza za troškove povezane s njihovim održavanjem, uključujući „djeci“, „đojlenima“, „daire djeca“ i „đojle-egbi“.[4]

Beogradski vezir i đojleni

Prema Jankoviću, vezir Beograda je uzdržavao nekoliko đojlena. O njima se brinuo poseban službenik čiji je položaj bio usporediv s položajem drugih viših članova vezirova kućanstva. Njihovo uzdržavanje bilo je uključeno u troškove vezira i njegove pratnje.[4]

U intervjuu za Radio Slobodna Europa/Radio Liberty, Janković je ovu skupinu opisao kao vezirov „muški harem“. Također je izjavio da su takvi odnosi u Beogradu postojali dovoljno otvoreno da se nisu nužno držali u tajnosti, iako su homoseksualni odnosi među kršćanskim stanovništvom bili društveno i pravno stigmatizirani.[1]

U jednom dokumentu koji citira Janković navodi se da je knez Miloš Obrenović prekorio tadašnjeg vezira Beograda, Husein-pašu, što je noći provodio pijući i zabavljajući se sa svojim adžuvanima. Taj se izraz pojavljuje i u uvredljivom pismu upućenom Vuku Karadžiću, u kojem se čovjek po imenu Kosta optužuje da je bio adžuvan sina Beogradskog paše.[4]

Dokumentirani slučajevi

Janković citira nekoliko arhivskih dokumenata koji opisuju sumnjive ili dokumentirane seksualne veze između mladića i osmanskih stanovnika Beograda.

Godine 1829., udovica iz Zemuna obratila se vlastima s molbom da joj se vrati sin Jovan. Prethodno ga je poslala u Beograd da nauči zanat. Prema njezinoj pritužbi, Jovan je provodio dane i noći s Turcima i stekao je znatnu količinu novca koja nije došla od njegove obitelji. Stoga je sumnjala da je upleten u seksualnu vezu.[4]

Godine 1842. Đorđe Lazarević iz Smedereva optužen je za ulazak u Beograd bez putovnice i druženje s Turcima. Suvremeni dokument optuživao ga je za “sodomsko bludosmešenije” . [4]

Tjednik Vreme također je raspravljao o toj temi u recenziji Jankovićeve knjige iz 2014. Opisao je adžuvana ili đojlena kao „muškog miljenika“ i primijetio da ta uloga može uključivati ​​elemente prostitucije.[6]

Razlika od drugih pojmova

Đojleni i adžuvani ne treba miješati s adumima ili adumcima , terminima koji se odnose na eunuhe. Eunusi su također bili zaposleni u osmanskim kućanstvima i haremima, ali Janković napominje da su njihovi troškovi zasebno bilježeni u suvremenim računima.[4]

Đojleni su se također razlikovali od köçeka (turski: köçek ), mladih muških plesača koji su nastupali u ženskoj odjeći u osmanskim krčmama i na proslavama. Köçek nastupi mogli su imati homoerotski karakter, ali su predstavljali zaseban društveni i profesionalni fenomen od đojlenija.[4]

Reference

Dušan Komarčević, “Janković: Život prostitutki na beogradskoj kaldrmi u 19. veku”, Radio Free Europe/Radio Liberty, 12 August 2017.

Janković & Mihajlović 2017.

Janković, Ivan (2015). „Obične bludnice: Prostitucija u Beogradu u prvoj polovici 19. stoljeća“. Godišnjak za društvenu povijest . XXII/2. Filozofski fakultet Sveučilišta u Beogradu. ISSN 0354-5318.

Ivan Janković, “LGBT+ u 19. stoljeću u Srbiji”, Peščanik , 9. svibnja 2017.

Škaljić 1966, p. 71.

Vasić, Miloš: “Prostitucija kod Srba – studija slučaja”, Vreme , 19. 2. 2014.

Daljnje čitanje

Janković, Ivan; Mihajlović, Veljko (2017). Kata Nesiba i komentari. Belgrade: Fabrika knjiga. ISBN 978-86-7718-167-3.

Škaljić, Abdulah (1966). Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Sarajevo: Svjetlost.