Sažetak
Srpsko osvajanje Kosova i drugih teritorija naseljenih Albancima tijekom Balkanskih ratova 1912. – 1913. bilo je popraćeno opsežnim nasiljem nad civilnim stanovništvom. Suvremena diplomatska izvješća, novinarski izvještaji, svjedočanstva očevidaca, vjerski izvještaji i kasnija povijesna istraživanja opisuju ubojstva civila, uključujući djecu i dojenčad, silovanja i druge oblike seksualnog nasilja, mučenja, ubojstva trudnica, napade na nerođenu djecu, uništavanje sela, pogubljenja i sakaćenje leševa. Iako se pojedinačna izvješća razlikuju u pouzdanosti i detaljima, kumulativni dokumentarni zapisi pokazuju da je znatan dio suvremenih optužbi bio utemeljen na stvarnim događajima, a ne samo na proizvodima ratne propagande.
Ovaj članak ispituje dokaze o srpskom vojnom nasilju nad albanskim civilima, s posebnim naglaskom na ubojstvo djece, seksualno nasilje, mučenje, napade na trudnice, sakaćenje i izvješća o prikupljanju i konzumaciji krvi. Analiza stavlja posebnu težinu na suvremene izvore poput djela Lea Freundlicha “Albanska Golgota”, spise Edith Durham, britansku diplomatsku korespondenciju, albanske novine, srpske novine i konzularna izvješća. Dokazi upućuju na to da nasilje nije bilo ograničeno na izolirane incidente na bojištu, već je pogađalo civilne zajednice u područjima koja su okupirale srpske snage. Slični zločini dogodili su se 1919., 1940-ih i 1999. među srpskim vojnicima.
Rivista d’Italia 1913.: Srpski vojnici su nožem nabadali albanske trudnice, nabijali fetuse, bajonetima na civile i silovali žene pred njihovim muževima.
„Srbi – prije čudovišta nego ljudi“ – citat iz publikacije.
Citirano iz Rivista d’Italia iz 1913.:
“Štoviše, ovim osvajanjem, Srbi su oskvrnuli vlastito ime; zločini koje su počinili nad mirnim, nenaoružanim stanovništvom nadmašili su one koje su dvadeset godina ranije počinili Turci nad Armencima – zločine zbog kojih je Gladstone zasluženo prozvao sultana Abdula Hamida “Velikim ubojicom”.
Mirni građani u Prištini, Uskübu, Đakovici i mnogim drugim mjestima ubijeni su srpskim bajunetima na javnim ulicama; drugi su pobijeni u vlastitim domovima dok su tražili utočište od srbijanskog divljaštva ili molili za milost; treći su još uvijek lažno optuženi za dosluh s Turcima i javno pobijeni bez ikakvog privida suđenja.
Žene su silovane pred očima svojih muževa. Braća i očevi bili su okovani i prisiljeni svjedočiti pokolju svojih voljenih, nesposobni da ih brane; trudnicama su vađene utrobe, a fetusi nabijani na vrhove kopalja; djeca su probodena bajunetima; sela su spaljena i uništena. Dvadeset pet tisuća Albanaca masakrirala je rulja srbijanskih vojnika.
Svatko tko čita izvješće Reichsposta zgrožen je divljačkim zločinima koje su počinili Srbi – čudovišta, a ne ljudi, zvijeri, a ne osvajači, nedostojni ljudske zajednice. Štoviše, ovdje se ne može pozvati na pravo osvajanja: u vrijeme osvajanja, Albanija više nije bila turska pokrajina već autonomna država – status koji joj je dodijelila Visoka Porta uz suglasnost Velikih sila.
Tvrdnjom o pravu osvajanja Drača, Srbi krše međunarodnu zakonodavu. Njihovi ekonomski argumenti za posjedovanje Drača nisu valjani, jer bi postavili presedan koji bi sve proždrljive kuje Europe iskoristile na pošten ili nepošten način. Nemaju pravo otimati teritorij samo zato što im je potreban pristup moru kako bi potaknuli svoju trgovinu i potaknuli prosperitet svoje nacije.
Izvor
Rivista d’Italia 1913. Izdavačko poduzeće Dante Alighieri. Kalifornijsko sveučilište. GODINA XVI. BROJ I. Književna i umjetnička svojina. RIM 17. PIAZZA CAVOUR. Str. 372
Kad su Srbi probadali trudne Albanke i ubijali fetuse, ubijali djecu, pili vino i skupljali krv u čaše 1912.-1913.
Godine 1912.-1913., kada je Srbija napala albanske teritorije na Kosovu, u Makedoniji i Albaniji, dok su se Osmanlije povlačile, srpski vojnici počinili su neke od najgrotesknijih i najstrašnijih zločina o kojima je svijet ikada čuo; sve od spaljivanja žena i djece u plastovima sijena, bajonetiranja beba na tlu, bacanja beba u zapaljene kuće, probijanja dječaka bajonetima, ubijanja djece, pa čak i rezanja trudnica i bacanja fetusa. Iste vrste zločina počinili su i Srbi na Kosovu 1998.-1999.
Srbi bajonetiraju albanske bebe 1912. godine
Franjevački svećenik koji je posjetio Lumu izvijestio je da je na ulicama vidio „jadne bebe probodene bajunetama“.
Izvor: Edith, Durham (1920). Dvadeset godina balkanskog tkanja. str. 246. Pristupljeno 29. ožujka 2020.
Priča se da je i vođa srbijanskog vojvode Milić Krstić, u razdoblju od 1919. do 1938., bajonetama probijao albanske bebe u kolijevkama.
Srpski svećenici tijekom Balkanskog rata 1912.-1913.
„Najveće muke pretrpjele su Albanke, koje su bile silovane, zatim vezane, napravljene od njih kapuljače, prekrivene slamom i žive spaljene. Ako su bile trudne, trbuh im je otvaran bajunetom i nakon što bi dijete bilo izvađeno iz utrobe, stavljane su na vrh bajuneta ili kolac. Nakon masakra, Srbi su pili vino, pjevali i plesali. Bilo je slučajeva da su tijekom klanja skupljali krv u čaše i njome otvarali gozbu.“
Izvor: Albanska Golgota, Beč, 1913. Leo Freundlich. Provedeno od sredine listopada 1912. (kada je počeo Prvi balkanski rat) do ožujka 1913.)
Srpski vojnici ubijali su dojenčad u kolijevkama 1919. godine
„Pljačke i podmićivanje bili su dio tragičnih scena, kao i silovanja. Došlo je do točke u kojoj su ženama silom uzimali prstenje, lomili im prste, uzimali naušnice, kidali uši, pa čak i djecu u kolijevkama opljačkali od odjeće, pucajući u njih bajunetima iz kolijevki…“ (str. 272)
Izvor: Sljedeće informacije preuzete su iz knjige „SRBOMADSKI GENOCID I STABILNOST ALBANACA“ autora Shabana Brahe. Ovi dijelovi su izvadci iz članaka Gjokëa Dabaja na Pashtriku.org
Srpsko-crnogorski vojnici ubijaju albanske bebe u Drugom svjetskom ratu
„Jedan od crnogorskih terorista podigao je okomito kolijevku sedmomjesečne bebe i pucao u bebu automatskom puškom.“ (str. 463) „U gnjilanskoj regiji povećala su se ubojstva, ali ne i grobovi, jer su mnoge žrtve strijeljane u istom grobu. U jednom slučaju, broj masakriranih ljudi, bačenih u jamu, dosegao je 96 ljudi.“ (str. 463)“
Izvor: Sljedeće informacije preuzete su iz knjige „SRBOMADSKI GENOCID I STABILNOST ALBANACA“ autora Shabana Brahe. Ovi dijelovi su izvadci iz članaka Gjokëa Dabaja na Pashtriku.org
Srpski vojnici ubijaju bebe u kolijevkama 1943. u regiji Sanxhak
Neka od imena beba u kolijevci koje su ubili jugoslavenski četnici Pavla Đurišića u Pljevljima 1943. godine:
HASOVIĆ A. JUSUF, rođen 1942. (star godinu dana)
GLAZBA M. BEGIJA, rođena 1943. (beba)
ŠLJIVO M. HAJRIJA, rođen 1943. (beba)
PUŽ S. EMA, rođena 1943. (beba)
MOĆEVIĆ J. SIMBULA, born 1943 (baby)
MOĆEVIĆ M. ĐUZIDA, born 1943 (baby)
ČORBO L. LATIFA, rođena 1943. (beba)
GLAZBA S. HAJRO, rođena 1943. (beba)
MAŠOVIĆ A. ELMASA, born 1943 (baby)
KELEMIS J. RASHID, born 1943 (baby)
SIJAMIĆ R. ZUMRA, rođena 1943. (beba)
MAŠOVIĆ D. HAZBIJA, rođena 1943. (beba)
SHATARA M. NURA, rođena 1943. (beba)
HEKALO M. MURADIF, rođen 1943. (beba)
KUBUR M. HAMDO, rođen 1942. (star godinu dana)
ŠLJUKA M. ZADA, born in 1942 .
PLAKALO R. NURA, rođen 1942. (jedna godina)
SIJAMIĆ A. ŽIŽO, rođen 1942. (star godinu dana)
GEC P. RABIJA, rođena 1942. (jedna godina)
PRLJAČA R. ADILA, rođen 1942. (u dobi od jedne godine)
MOĆEVIĆ A. ZLATIJA, rođena 1942. (jedna godina)
DRKENDA DZH. RASIM, rođen 1942.
KORORA R. SAFIJA, rođena 1942. (jedna godina)
KLAPUH S. FATIMA, rođena 1942. (jedna godina)
PUŠKA M. NAZA, rođena 1942. (jedna godina)
KADRIĆ D. MEVLA, born 1942 (one year old)
KISELICA M. HASHIM, rođena 1942. godine.
KISELICA M. SABIT, rođena 1942. (jedna godina)
PUCAR J. HAJIRA, rođen 1942. (star godinu dana)
Izvor
Rijetka knjiga „Vriske optužbe“ kaže „Srbi su skupljali krv mrtvih Albanaca“
Rijetka knjiga Lea Freundlicha „Vriske optužbe“ sadrži informacije u kojima se navodi da su 1912. godine srpski vojnici skupljali krv mrtvih Albanaca prije gozbe. Brunilda Ternova piše:
„Jedini primjerak Freundlihove knjige ‘Vrišteće optužbe’ sadrži protest protiv Europe koja nije reagirala u obranu Albanaca tijekom masovnog izumiranja većine albanskog naroda na Balkanu. Knjigu je 1982. godine u knjižnici Sveučilišta Harvard u SAD-u pronašla istraživačica Safete Juka, koja je živjela u Americi.“ Stotine i tisuće masakriranih leševa plutale su rijekama.
Oni koji su mogli izbjeći bolesti, glad, metke iz pješačkih pušaka i srpske topničke granate okupljani su na određenim mjestima i dobivali metak u glavu. Oni koji su se skrivali u svojim domovima najviše su patili. Nakon finih pretraga koje su provedene radi traženja plijena i zlata, lako su pronađeni i klani poput janjadi. Najveće muke pretrpjele su Albanke, koje su silovane, zatim vezane, kapuljače, prekrivene slamom i žive spaljene.
Ako su bile trudne, maternice su im se otvarale bajunetom i, nakon što bi dijete bilo izvađeno iz maternice, stavljali su ga na vrh bajuneta ili na motke. Nakon klanja, Srbi su pili vino, pjevali i plesali. Bilo je slučajeva kada su tijekom klanja skupljali krv u čaše i njome otvarali gozbu.
Kad su Srbi 1912. godine vezivali albanske leševe za drveće, prerezali grkljane Albancima i odsjekli glave drugima
Lijevo: Kadri Reka: Ubijen i vezan za drvo, gdje je tako ostao tjedan dana, s namjerom da ga vide majka, žena i djeca.
Desno: Hazir Kuka s prerezanim grlom. Ove fotografije i bilješke s njemačkog jezika dešifrirala je Shyrete Avdiu.
Izvori
Teror srpskih okupatora nad Albancima 1844.-1999., autor Nusret Pllana (2012.)
Bibliografija
Primarni i suvremeni izvori
Britansko ministarstvo vanjskih poslova. Korespondencija u vezi s poslovima jugoistočne Europe. FO 424/2351.
Durham, M. Edith. Borba za Skadar, 1912.–1913. London: Edward Arnold, 1914.
Durham, M. Edith. Dvadeset godina balkanske zamršenosti. London: George Allen & Unwin, 1920.
Freundlich, Leo. Albanska Golgota: Optužnica protiv istrebljivača albanskog naroda. Beč, 1913.
Albansko rođenje. Br. 14. 1913.
Politika. Beograd. 3. studenoga i 16. studenoga 1913. god.
Radničke Novine. 1912–1913.
Rat 1914./17. u riječima i slikama: Povijest svjetskog rata. 1916.
Kasniji povijesni izvori
Braha, Šaban. Serbian Genocide and Albanian Resistance (1844–1990). Tirana: Lumi-T, 1991.
Shala, Xheladin. Albansko-srpski odnosi 1912–1918
